..

Predivna je ona. Skoro pa medij. Jednostavna, brza, efikasna, nepredvidljiva.
Ni ovaj put nije me iznevjerila. Svako naše druženje pruža mi posaeban užitak, onaj osjećaj ispunjenosti, zadovoljstva, onu slatku euforiju u plućima.
Ne volim kada mi predbacuju zbog našeg prijateljstva. Govore mi da je dvolična prijateljica, da od nje imam više štete nego koristi. Ali ne brine me to previše, govore to ljudi ljubomorni što se nikad nisu uspjeli zbližiti s njom kao ja. Ne znaju oni koliko je dugo naše upoznavanje trajalo - godine privikavanja jedne na drugu, upoznavanje osobina, navika...Rezultat toga je više nego dobar - poznamo dušu jedna drugoj, znamo kako koja diše, znamo što nam odgovara. Ona uvijek zna što mi u određenom trenutku treba, kako se ponašati, što pouzeti ovisno o mom raspoloženju. Kad sam u depri, nasmijava me, kad sam euforična spušta me..Zauzvrat, ovećala sam joj da je nikad neću napustiti, uvijek ću joj se vraćati bez obzira na životne okolnosti.
Prošli vikend opet smo izašle zajedno. Sa nama je bio moj najbolji frend. Sjedili smo u autu na nadvožnjaku iznad autovceste, slušali dobru glazbu i zajebavali se. Nasmijavala nas je. Bila sam nekako umorna, ali jednostavno me tjerala da pričam gluposti, smijem se idiotskom voditelju na radiju, pokazivala mi drugačije poglede na okolinu. Bili smo neumorni.
Nakratko smo je napustili, ostala je čekati u autu dok smo mi išli vidjeti jedan koncert, znajuć da ćemo joj se vratiti bez iznimke. I vratili smo se.
Noć smo završili ponovo sa njom. Penjali smo se stepenicama prema stanu, bilo je već skoro jutro i bilo je hladno, a ja sam razmišlala kako je divna. U ustima sam još zadržavala posljednji dim, njen trag do idućeg druženja....


Tko pogodi o kojoj je prijateljici riječ, dobije jedno zajedničko druženje samnom i njom :)

Pozdrav....evo, iako sam mislila da ce moja stanka u pisanju bloga biti jos duza, txt koji sam maloprije procitala potaknuo me da ga stavim na blog...Ovo je definitivno jedan od boljih "izricaja" koje sam cula, procitala u zadnje vrijeme...Ono sto slijedi rijeci su mojeg jako dragog prijatelja. Po cemu je on poseban, skuzit cete iz teksta (nadam se)....

p.s. bilo bi mi jako drago da ostavite koji komentar na ovo...:)

Sasvim običan dan u mom životu
Svaki dan isti, sve me više stišću
moje mračne misli, kao svakodnevna
borba između dobra i zla, ali ishod je
jednak, bez ikakvog cilja, sjedim cijeli
dan i ne znam što je zbilja, pokušavam
nešto napraviti ali se samo se forsiram
slušalice na ušima tretiram kao bijeg
od stvarnosti, izvana jak a iznutra
svjestan svojih realnosti, ono što
je nekome normalno meni su banalnosti
prepreke preko kojih ne mogu pobjeći
društvo smo u kojem misle žalimo ga,
za ovakog nema nikakve pomoći,
pogledi puni čuđenja i gluposti,
poput nevinog flerta, tertiramo
drukčije od sebe bez rispekta,
znati hodati je normalno, ustvari
je to ko neka sekta, stari stavovi
bez mozga i niskog intelekta, svi
se prave dobri ali ne razlikuju čovjeka
od insekta......

Pozdrav svima...


Eto i mene nazad nakon dugo vremena, zahvaljujuci svemogucem adminu blog.hr-a koji mi je udijelio novi pass...All hail to him :)

Uglavnom, spremam totalni redizajn bloga, (sto cu ujedno zahvaliti mom najmilijem frendu mentoRu), a i konacno sam se dogovorila sama sa sobom oko koncepta ove blog-sobice. Nece vise biti kojekakvih besmislenih postova, pizdarija i sl, pokusat cu tematizirat cijelu pricu..Ali sad da ne duljim, vidjet cete i sami :)

Isprika svima kojima se nisam javljala, citala sam ja vas redovito, samo mi je nesto volja za komentiranjem oslabila....enivej, i'm back za stalno..:)

Svima veeeeeeeliki pozdrav, jos veci kiss.....


Pisite piplsi...

Peace out!

HEROYIX

U zemlji apsurda zakon je ka Burda Pa se po njemu kroji, sve po zakonu, samo izbroji I začepi pravu rupu, to je lako Kod nas bit snalažljiv je zajebat zakon Zajebat sve nas, ma nema problema Zakon je pun rupa poput goblena Pa vezi sliku, za rodbinu I kojeg priku Baci kost pasima šta nose palice Sitne ribe pune marice Dok pametne glavice biže priko granice a preplaćene guzice nas vode žedne priko vode dok ispravljaju netočne navode A na ulice su izašle curice Naše mlade snaše, u lov na nogometaše Ali im paše i druga mogućnost Sve dok je sigurnost i izvjesna budućnost I nabrekle lisnice, a nisu baš bistrice pa bi tile bit misice, i na modne pistice Jer to su nova iskustva koja otvaraju vrata Auta od faca velikog formata Ako nisu kriminalci onda su tatini sinovi, u glavama im plinovi, invalidi, sve šta vridi da im je roditelj Smisao života je ko ima bolji auto i mobitel. Svi Hrvatine, a svaki skače ka klokan čim čuje Cecu il neki hit od turbo folka Tu nema sriće, sve je gluma Ljubav odnosi bujica tekućih računa Sve do Crnog Mora, il još crnje I gore U Mrtvo more, tu nema života, samo svota Nema snova, samo lova Otrovnija od otrova, šporka od šporkih poslova A ekipa u kvartu pije pive, bez perspektive Izvukli su krive karte Krivo vrime, krivo misto, obećanja-blagosranja Al nema više vizionara Legionara, revolucionara, Bolest gora od SARSA, u ime svoga Boga Marsa Sve ih je tribalo u ludare, umobolnice Prije nego sjebaše bolnice i tvornice A ja bi samo tija radit, pošteno zaradit Imat nešto u banci, da me ne hrane starci Život je bijedan, al se ne dan Nisan gladan ni žedan, krpin se iz tjedna u tjedan I teško je nama šta bi tili bit ljudi Parimo nenormalni, ludi Al smo oni šta se bore I kad je najgore dio smo faune i flore, imamo ljubav i more to nam ne mogu otet, kod nas drugi vitar puše ne mogu se popet do nas sitne duše šta guše gustom maglom lošeg emotivnog naboja na plemenskom su stupnju razvoja ili oni šta dobro podmazanih analnih otvora voze linijom najmanjeg otpora i nema digniteta, i nema poštenja Očenaši i Zdravo Marije su cijena oproštenja i nema općeg dobra, samo vlastita torba i dupe kriminalci, a svi šute papci, suci, fratri, policajci jer su rođaci il u istoj stranci, ista banda a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskoga šljama, a mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama, Lipa naša silovana! REFREN: Heroji! Ne tribaju nam puške ni pištolji! Samo čisto srce i ničeg se ne boj!


tbf

Izjurila je iz stana ruku natrpanih stvarima koje nije stigla pospremiti u torbu. Kao i gotovo uvijek, kasnila je na dogovoreni sastanak, zapravo nešto više od običnog sastanka, išla je na razgovor za posao. Vjerovala je u ovu šansu, čak je jutros kupila novi komplet i otišla na frizuru, da se pokaže u najboljem svjetlu. Nije mi žao novaca, pa taj kostim će mi ionako trebati sad kad se zaposlim...A i frizura je baš slatka, eto - malo promjene mi ne može naškoditi...Kašnjenje je najgore što se može dogoditi kada imaš intervju za posao, razmišlja. Valjda je to kašnjenje zarazno, do prije par mjeseci uvijek se ljutila na muža, uvijek ga požurivala, pakirala ga kada je izlazio iz kuće, a sada je bijesna jer njegovu projekciju vidi u samoj sebi.
Žureći niz stepenice, torba se prevrnula, poispadalo je i ono malo stvari koje je uspjela nagurati unutra. Saginje se, skuplja ih, psuje redom imena katoličkog kalendara i naglas smišlja dobru ispriku za kašnjenje.
Zastoj u prometu, klasična, a prolazna priča, posebno u tri popodne kada je prometna špica u ovakvom prokleto ogromnom gradu redovna pojava. Da, to će reći.
Konačno izlazi iz zgrade, kopa po nesretnoj torbi i traži ključeve od auta. Od kojeg prokletog auta, gdje je auto?! Debeljuškasti, zajapureni dedica žuri prema njoj i nešto mumlja. Prilazi, "suseda, sad sam vas štel zvat, odnesli su ga, znate oni, oni s dizalicom, ono za aute kaj morate puno platit posle...e, nisam im stigel reć da tu živite, videl sam ih z balkona, joj, a zakaj si ne zakupite garažu, pa poglečte kolko su ih napravili za stanare.."
Krasno, parstotinjak kuna već je u mislima zaračunala, prekrižila tečaj talijanskog idući mjesec, i žurnim korakom krenula prema tramvajskoj stanici, ostavljajući susjeda da i dalje mumlja za njom.
O.K., sve se da preživjeti, tramvajem će stići otprilke za jednako vremena, samo da naiđe pravi...Još bolje, reći će da je bila prometna, baš na tramvajskim tračnicama, morali su stati, vozač nije otvarao vrata, nije mogla nikuda.
U isto vrijeme kad i ona, tramvaj stiže na stanicu, otvara njena vrata spasa i polako gmiže prema zapadu. Sjeda za jedino slobodno mjesto, zaboravlja sve principe i manire, ne znaju oni kako je njoj sad i da njoj sjedalo treba više nego ikome. Duboko udahne, spusti torbu u krilo i naslanja glavu na staklo već masno od kose nekog prijašnjeg putnika. Još malo, još samo par stanica, stići će, ispričati se, sve će biti u redu. Gleda izloge koji lete kraj tramvaja, divi se paru koji zagrljen šeće usklađenog koraka. Eh, da je njoj sad ta spokojnost i staloženost, kada bi se bar na trenutak mogla tako opustiti...Ne, neće tako razmišljati, ide na razgovor za posao, za dobro plaćen posao. Ima sve preduvjete da upadne, ima i neki dobar predosjećaj u vezi razgovora. Samo da što prije stigne...
Odjednom, nagli trzaj tramvaja, odnekud se prolama zvuk savijanja metala, vrisak iz pozadine, neke nedefinirane kretnje i potpuno gubi orijentaciju. Polusvjesna, još u kretnji, pokušava u glavi formulirati što se događa. Gotovo u horizontalnom položaju, nečije je tijelo pritišće na tramvajsko staklo, ono koje je dijeli od tek 2-3 cm udaljenog asfalta. Neonska reklama trgovine prekoputa odjednom poprima neobično izdužen oblik, auti se odjednom voze na neki čudan način, cesta postaje neprirodno široka...
U idućem trenutku, čudno spokojna tišina, blaženi osjećaj olakšanja, stapanje boja ionako mutne slike pred očima, hladnoća koja se širi lubanjom, i samo jedna misao - samo da stigne na sastanak...

****

Meke šapice koje su joj prelazile preko leđa prenule su je iz sna. Ustala se sa kreveta, pogladila macu, pogledala na sat i krenula prema kuhinji. Kao svakog jutra, kuha kavu, budi muža, doručkuje, čita novine. Lista, ne pronalazi ništa zanimljivo. Zaustavlja se na crnoj kronici - "jučer poginula žena u sudaru tramvaja i autobusa". Čovječe, sve češće ovakve nesreće sa tramvajima, tako nam i treba kad gamad ne da pare za modernije tramvaje, poluglasno komentira mužu koji nezainteresirano miješa kavu.
Sljedeće što čita je, naravno, horoskop, "LAV - Dan je idealan za nove poslovne aranžmane. Zdravlje stabilno." Odlično, znači zvijezde su danas na njenoj strani. Evo, čim popije kavu, ide kod frizera i pronaći neku lijepu oblekicu za intervju za posao koji ima danas popodne...

Dakle, dragi moji....


Potaknuta sa ovih pedesetak komentara, ujedno vasih pricica, ne mogu a da se jos samo jednom ne osvrnem na cijelu pricu...


Bas mi je drago da je moj slucaj potaknuto sve ostale da pricaju o svojim iskustvima s murijom - tek sad pocinjem shvacati u kakvom cirkusu mi zivimo...

Necu vise pljuvati po nikome, mislim da ce svi dolje navedeni primjeri iz zivota reci sami za sebe sve sto mi se jos uvijek mota po glavi.

Kako sam tek otvorila ovaj blog, a o nekom posebnom konceptu ili tematici stranice nisam previse razmisljala, skuzila sam da bi bas trebala pisati o stvarima kao sto su ove - o alarmantno losim sustavima oko nas, o tome sto u praksi znaci faktor covjecnosti (lako je filozofirati na temu i glumiti savjest planete, a kad zagusti podvuci rep i nestati) i o drugim stvarima pred kojima najradije zatvarmo oci jer - priznajmo si - u situacijama poput ove svi se osjecamo prozvani - s razlogom...

Iz vlastitog zivota imam jos puno primjera, sto dobrih sto losih, neke bih naradije i zaboravila...



Enivej, vidim da sama sebe opet odvlacim u neke depresivne misli, sto znaci da je vrijeme za switch na neku svijetliju temu :)


Nakratko napustam online svijet, odoh si napraviti crni caj sa mlijekom, moj omiljeni :), uskociti u pidzamu pa se citamo....I evo jedna mala ironic slija :)

Otici cu sa stihom, cini mi se i prigodan i optimistican...

Jos uvijek u totalnom soku, prenosim dogadjaj od prije kojih 5 sati....


Dakle, hvatam zadnju liniju busa iz moje mile provincije prema metropoli, taman se zavalim u sjedalo, fino isplaniram drijemat naredna dva sata, kad odjednom...
...bus naglo koci, vozac se dere "Pomozite, brzo, netko je unutra.." Zbunjena, pogledam kroz prozor, a na metar od mene, u grabi pored ceste lezi auto, prevrnut na krov, iz njega bukti vatra. Khm.

Logicno bi bilo da se sad ljudi uzbune, da krenu pomoci, bilo sto...S obzirom da je bus bio pun srednjoskolaca koji su se vracali kuci, premirno i pretiho je bilo u tom trenutku - najdalje sto je bilo kome palo na pamet prosetati se bio je prozor s kojeg se lijepo vidio prizor.


Uglavnom, vozac i suvozac izlete sa aparatom za gasenje, logicno idem za njima, vozac vice zovi policiju....Hvatam se mobitela, okrecem 92, nista...Ponavljam poziv (ironija - hitan poziv, ali mora se ukucati pozivni broj), javlja se lik, ovaj razgovor moram citirati:

- Policija, izvolite.
- Nalazim se na glavnoj cesti, to i to mjesto (markovac, op.a.), putnik sam iz busa, ovdje je jedan prevrnuti auto, gori, netko je unutra...
- Jel itko nastradao, jel se vama sta desilo?
- Nije, ja sam iz busa, nije bilo sudara, mi smo stali da pomognemo, molim vas, pozurite, ovdje sve gori, covjek ne moze iz auta...
- A kako se zovete?
- Tako i tako, zovem vas sa svog mobitela, ozbiljna sam, pozurite...(grrr...)
- A jeste zvali vatrogasce?
- Nisam, ovaj tren smo stali, dajte i hitnu odmah, netko je unutra, izvlace ga upravo, ne znam u kakvom je stanju...
- Dobro...A di je tocno markovac?
- /%$@...! Tu i tu, pa to je glavna cesta za zagreb, jel mozete pozuriti, molim vas, ne mogu razgovarat, ovdje trebaju pomoc?!
- Evo, evo..

U medjuvremenu vozac prigusio vatru, sa suvozacem izvlaci tipa iz auta. Gledamo ga, dobro je, hoda, pri svijesti je, govori, izvana nema krvi. Gledam kako bi neka lagana eksplozija mogla svaki tren krenuti, odmicemo se od auta, ogledavamo covjeka, on totalno izbezumljen...

- Pa samo sam htio kazetu promijeniti u kazetofonu..

Pitamo ga; ne vrti mu se, ne boli ga nista strasno, nije pio (murjaci ce ionako prvo alkotest raditi). Kaze- znam, kriv sam, kisa, mokro, skliska cesta, mrak, nije pazio...i odjednom je bio na krovu, ne moze van.

Ok, svi zivi, zdravi, sad polako kontam situaciju:

Totalno skrseni auto gori pored ceste kojom u minuti prodje 15-ak auta, covjek se neko vrijeme pokusavao iskobeljati iz auta - nitko nije stao.
Mi smo stali - od punog busa nas je troje krenulo pomoci.
Sad kad su skuzili da nije tako strasno, rulja pocinje gmiziti iz busa van, svi se zgledaju, nesto sapucu. Kazem tipu da sam zvala policiju, da stize i hitna, on kaze "ajte vi svojim putem, vas je puno, ja cu tu pricekati da dodju".
Jos jednom provjeravamo da je on ok, vatre vise nema, polako se trpamo u bus, krecemo dalje.
Sjedam natrag na mjesto, pokusavam se skulirati (adrenalin na maksimali, jos sam totalno zbunjena), zvoni mi mobitel.

- Policija Krizevci, jeste vi ta i ta? (kao, to je najbliza postaja, ne ona koju sam ja zvala)
- Da, zvala sam maloprije.
- Dajte mi sad ispricajte sta se desilo, sad cemo mi izac.
- Desilo se to i to, na tom i tom mjestu, mi smo krenuli dalje, izvukli smo covjeka, on je dobro, na autu je totalka..
- Ok, hvala, sad cemo mi..

I sad razmisljam. Na kojem to nivou funkcioniraju 1. ljudi koji su onuda prosli, 2. policija i slicne "hitne sluzbe" koje bi trebale imati savrseno istrenirane hitne intervencije?!
Ako goruci auto i netko zarobljen u njemu nije dovoljnan razlog da covjek stane i vidi sto moze napraviti i pomoci, sto moze ovu nasu divnu osvijestenu naciju natjerati da se trgne i pokaze dozu ljudskosti spram drugih?
Nije mi bilo svejedno kad sam cekala da izvuku tipa i da vidim u kakvom je stanju, mogao je biti totalno izmasakriran, mrtav stovise, pa ne bi mogla zivjeti sa spoznajom da sam samo prosla kraj tako necega...

O policiji da ne govorim. Bitno da oni treniraju strogocu na klincima s rizlama u dzepu, a to sto su svojom brzinom mogli nekoga osuditi na smrt nije uopce velika stvar...pa oni su zaposlena sluzba...treba popisati sve te maloljetnike po kaficima u vecernjim satima, treba se sepuriti po ulici sa uniformom i nabijenom kapom na glavi...Bljuf. No comment.

Srecom, situacija i nije bila tako strasna, necu ni pomisljati kakav je sve ishod mogao biti.
Jedno je sigurno. O svakom od nas moze ovisiti neciji zivot, i moj je mogao ovisiti o necijoj reakciji da sam ne daj boze bila u onoj najgoroj ulozi u cijeloj prici...

Jel radi ovo? Izgleda...

Ovaj blog je prekrasna stvar. Dnevnik, prijatelj, psihoterapeut, medij, rokovnik, reklama, razbibriga...Kako kome.
E moj će poslužiti svrsi u svakom mogućem smislu. Za početak, kao mikrofon. Za predstavljanje. Šteta što imam tremu od javnih nastupa..